Boris Papandopulo i Tribunj (I. T. Ferić)

Papandopulo i Tribunj

S puno entuzijazma i životne energije, Boris Papandopulo intenzivno je i nadahnuto skladao gotovo do dana smrti, punih 65 godina. U svojim ostvarajima potvrđivao se kao majstor svog metijea - duhoviti glazbenik neiscrpne i svježe inspiracije, besprijekornog talenta i nepogrešivog osjećaja za glazbeno-vremenski tijek, logički i estetički. Posljednjih petnaest godina života boravio je u Tribunju sa suprugom Zdenkom i u tom iznimno plodnom periodu stvaralaštva skladao 170 djela, više od trećine cjelokupnog životnog opusa.


Nakon što su saznali da ugledni diplomat, filozof, istaknuti nadrealistički pjesnik i književnik Konstantin Koča Popović prodaje kuću u Tribunju, Boris i Zdenka zaputili su se u Beograd, na Dedinje kako bi s Lepom Perović dogovorili kupnju kuće u tom pitoresknom ribarskom mjestašcu vrlo autentičnog graditeljskog nasljeđa s uskim ulicama i zbijenim kućama, svega petnaestak kilometara udaljenom od Šibenika. Odabir je bio slučajan, ali u izvjesnom smislu znakovit. Naime, upravo je Tribunj, nekadašnji Triubahunj, svojevrsna umjetnička kolonija, prostor koji gotovo magnetički privlači umjetnike da u tišini njegova spokoja osluškuju svoj unutrašnji svijet. Došavši u Tribunj, i Papandopulo je osjetio sklad takva okruženja, obgrlivši njegovu prirodnu izvornost.


Iskustvo, ne samo umjetničko, uči nas da je prostor sudbina, sa svim svojim mogućnostima koje otvara, ali i s "ograničenjima" koje nameće. Kao istinski zaljubljenik u Dalmaciju, privučen beskrajnim dodirom obzorja i pučine, srođen s kontrastima mistike i lirike toga podneblja, Papandopulo je stvaralac duboko ukorijenjen u regionalni humus, svjestan naraštaja koji su mu prethodili i kulturnih taloga koji su ga oblikovali. Glazbeno nasljeđe u njegovoj imaginaciji odjekuje visokim registrima postojane arome i kreativne domišljatosti kojom obnavlja prepoznatljiva primarna ishodišta u nove, sasvim originalne glazbene ideje vješto interpolirajući vlastitu stvaralačku ličnost unutar "povijesne krivulje". Baštinske vrijednosti i uskladišteni intonativno-ritamski uzorci, stvarni su i imaginativni predložak, duhovno prethodništvo i ljepota kojom skladatelj dohranjuje svoje glazbene vizije. Oni su dragocjena građa, ali i autonomna vrijednost, predtekst za osuvremenjeni glazbeni kontekst iz kojega izbija snaga Papandopulova talenta i vještina stilizacije. Vidljivo je to u brojnim njegovim partiturama, od Muke gospodina našega Isukrsta, preko Poljičke pučke mise, brojnih vokalnih djela do klapskih pjesama (Ostav' se više mora) koje su u glazbenoj baštini Dalmacije bez sumnje onaj tradicijski izbor koji su vrijeme i okruženje potvrdili kao vrijednost i suglasno preuzeli u sadašnjost.


Isplativši kuću desetogodišnjom ušteđevinom iz rada u Njemačkoj, Boris i Zdenka prepustili su se čarima života u neposrednoj blizini mora s dva mala brodića za zabavu, jedan od poštarice Antice, a drugi Zdenkin, dopremljen iz Njemačke. "Boris je imao ključeve i čekao moj konačni povratak", ispričala nam je Papandopulova muza, "uselio se i uživao sa druželjubivim zavičajnicima...živio je kao na brodu..." Maestro nikada nije bio formalan, glazbenike je tretirao jednako srdačno, neovisno o tome jesu li bili studenti ili pak glazbenici velika ugleda i iskustva. U Tribunj su dolazili interpreti, skladatelji, muzikolozi, pjevači iz svih teatara sa prostora bivše države, kuća je prštala energijom i dobrim vibracijama, uvijek prepuna gostiju. Papandopulo je besprijekorno poznavao mogućnosti pojedinih glazbala, ali poznavao je i umjetnike kojima je ili posvećivao ili za njih pisao pojedine skladbe. Bio je bogat idejama kojima je neštedimice obasipao svoje zapise, ostajući jedan od stožernih skladatelja hrvatske glazbe minuloga stoljeća. Bio je čovjek s nevjerojatnim radnim navikama, budio se ujutro sa suncem, a potom sjedao za klavir koji je za tribunjski dom bio naručen i dopremljen iz Beograda. Skladao bi do devet (osim ako nije radio neku veću i opsežniju narudžbu) nakon čega bi sa suprugom Zdenkom, gotovo ritualno, uživao u "čajeku". Pri skladanju, nikada nije radio skice, već je partituru pisao izravno, "iz glave na papir", uvijek s jasno oblikovanim temama bez obzira jesu li lapidarne i ritmički pregnantne ili su široko zasnovane i pjevne. Veliki broj partitura odlikuje i originalan papandopulovski prštav, gotovo zarazni glazbeni humor u kojem često citira i teme drugih autora. Ta životna vedrina i karizma optočena optimizmom privlačila je oko njega ne samo umjetnike/suradnike već i sumještane, ribare, težake, pučke pivače. Mnogi od njih zasigurno su nosili u sebi reminiscencije skladateljeva duha i vedrine.


Tribunjski period Papandopulova stvaralačkog djelovanja iznjedrio je niz glazbenih djela velike umjetničke vrijednosti. Na nagovor Željka Strake, skladateljeva kuma i prijatelja, također glazbenika koji je često pohodio Tribunj, nastale su Četiri invencije za Cameratu. Djelo je skladano za komorni orkestar Camerata musica Berlin, ansambl sjajnih solista iz tadašnje Njemačke Demokratske Republike, tj. Istočnog Berlina, koji je utemeljio upravo Straka. Invencije su nastale u Tribunju od 2. lipnja do 30. srpnja 1985., a zamišljene su po uzoru na istoimene barokne instrumentalne forme i pisane u duhu tadašnje izvedbene prakse koja je od svakog pojedinog glazbenika u ansamblu zahtijevala nemalo sviračko umijeće: iznimno visok stupanj ovladavanja tehnike instrumenta, a istovremeno i njihovu minucioznu međusobnu usklađenost. Na poticaj Papndopulove kćerke, Maje Papandopulo- Mijač, u Tribunju je, kolovoza 1990., dovršena i originalna partitura Preludija za orgulje posvećena fra Ivanu (Srećku) Peranu, autoru nadaleko poznate Hrvatske mise. U tribunjskoj kući Papandopulo je 1987. skladao kantatu Himna suncu za veliki orkestar, bariton i mješoviti zbor na stihove pjesnika Luke Paljetka. Posvećena je dubrovačkom dirigentu Ivi Dražiniću koji je potaknuo njezin nastanak i koji je bio osobito omiljen tribunjski gost. Premda je inicijalna ideja hvalospjeva suncu povezala temeljne identifikacijske oznake onih kultura koje su egzistencijalno vezane uz kult sunca, autorova je opčinjenost mediteranskim prostorom dobila svoj puni izraz u finalnoj apoteozi. Skladba je trebala biti praizvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali je na susret s publikom morala čekati više od dvadeset godina. Tek u studenome 2010. u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, kantata je doživjela prvu javnu izvedbu pod vodstvom maestra Pavla Dešpalja, velikog štovatelja Papandopulova stvarateljskog djelovanja. Kontakt s isusovcem Valentinom Pozaićem naputio ga je na poemu kazališnog redatelja, književnika, teatrologa i prevoditelja Vojmila Rabadana s naslovom Carmen Boscovichianum iliti Spomen mali velikom nam Rudi uz 200. obljetnicu smrti dubrovačkog učenjaka Ruđera Josipa Boškovića. Na tom predlošku, Papandopulo je skladao istoimenu kantatu i posvetio je Pozaiću, a djelo je praizveo ansambl Collegium pro musica sacra. Na poticaj dirigenta Željka Strake da komponira djelo za Rostock Nonett, 1985. nastala je i Komorna simfonija za puhački kvintet i gudački trio s kontrabasom. Djelo su praizveli Cantus ansambl i dirigent Berislav Šipuš u kolovozu 2003. Tribunjsku naznaku na originalnoj partituri imaju i Tri kompozicije za glasovir koje je 1986. Papandopulo posvetio pijanistici Ljerki Pleslić Bjelinski, zatim Treća sonata za glasovir skladana u proljeće 1989., djela posvećena violončelistu Valteru Dešpalju, popijevke s posvetom sopranistici Cynthiji Hansell Bakić (Serenada, Daj, ruku daj!), Divertimento alla pasticcio koje je Papandopulo napisao 1971. prema narudžbi njemačkog grada Hernea i svog prijatelja Ljubomira Romanskog "glazbenog direktora grada Gelsenkirchena" za potrebe upoznavanja mladeži s orkestrom.


Ovo je, međutim, tek djelićak onoga što je Papandopulo stvorio u svojoj kući u Tribunju, potvrđujući da je, nakon Zajca, a uz Bruna Bjelinskog, nedvojbeno najplodniji hrvatski skladatelj. Prema Borisovu vlastoručnom popisu koji čuva njegova supruga Zdenka, Papandopulo je skladao gotovo 490 opusa u koji se ubrajaju i obrade te instrumentacije tuđih djela. Nažalost, za čitav niz djela, budući da ih je skladatelj pisao i dijelio interpretima, a da nikada nije radio kopije, donedavna nije bilo poznato gdje se nalaze i jesu li sačuvana. Dobar dio njih (oko sedamdesetak), nakon dvogodišnje potrage po tavanima, podrumima, garažama i važnim arhivima Njemačke, Italije, Srbije, Slovenije, Francuske, Egipta, SAD-a i Hrvatske otkrio je (uz nesebičnu pomoć skladateljeve supruge) muzikolog Davor Merkaš otvorivši put cjelovitijoj obradi, sagledavanju i vrednovanju maestrova opusa.


"Boris Papandopulo - aristokrat podrijetlom ali i duhom" kako je to poetično izrekla muzikologinja Erika Krpan, ostat će upamćen kao jednostavan, neusiljen, blag i ljubazan čovjek čija glazba zrcali snažnu stvaralačku individualnost i bez obzira na vrijeme nastanka ili stilsku provenijenciju vrlo lako i spontano pronalazi neposredan dodir sa slušateljstvom. Papandopulijana Tribunj, u čast velikog Maestra, podsjetit će na neizbrisiv trag koji je skladatelj ucrtao u prostor i vrijeme, s namjerom da oživi, rekonstruira i sačuva njegova antologijska djela koja do danas nisu izvedena niti objavljena, a na radost brojnih poklonika glazbene umjetnosti širom svijeta. U tom smislu, zaželjeti je da, bogateći krvotok tribunjskog kulturnog ljeta, festival traje te svojom kvalitetom i progresivnim nastojanjima izgrađuje prepoznatljivu vlastitost.

Dobrodošli!

Dr. sc. Ivana Tomić Ferić