Boris Papandopulo - životopis (I. T. Ferić)

Boris Papandopulo (Honnef am Rhein, Njemačka, 25. veljače 1906. - Zagreb, 16. listopada 1991.), jedan je od najmarkantnijih i najplodnijih hrvatskih skladatelja XX. stoljeća, iskonski i svestrani glazbenik koji se, tijekom svoje bogate kreativne prakse, okušao u svladavanju najraznolikijih glazbenih oblika, od vokalne minijature te komornih i instrumentalnih ostvarenja do simfonije, opere, oratorija, baleta i filmske glazbe.

Umjetnik velikog znanja, krajnje profesionalan, ozbiljan, maštovit i nobilan, Papandopulo je u svoj opus upisao više od 450 glazbenih djela u kojima prolazi, poput slavnijeg Igora Stravinskog, kroz različita stilska usmjerenja - od neonacionalnog i neoklasicističkog do ekspresionističkog.

Rođen, odrastao i odgojen u obitelji koja je oduvijek bila tijesno povezana s glazbom i kazalištem, poglavito uz majku, Maju pl. Strozzi, proslavljenu koncertnu i opernu pjevačicu europske reputacije, Papandopulo se vrlo rano posvećuje glazbi. Glasovir najprije uči privatno, zatim studira kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (gdje je slušao predavanja F. Dugana, F. Lhotke, A. Dobronića, a kompoziciju učio i diplomirao u klasi B. Berse 1929.), a potom u Beču, na Novom bečkom konzervatoriju, dirigiranje kod Dirka Focka (1928.-1930.).

U ranim godinama karijere djelovao je kao dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu (1928.-1934. i 1938.-1946.), a od 1931.-1934. kao dirigent Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda te kao zborovođa Učiteljskog pjevačkog društva Ivan Filipović (koje je i utemeljio 1933.). Od 1935.-1938. radi kao profesor na Državnoj muzičkoj školi u Splitu i djeluje kao dirigent Glazbenog društva Zvonimir, od 1940.-1945. kao dirigent Zagrebačke opere (od toga 1943.-1945. i kao ravnatelj), a istovremeno je i umjetnički ravnatelj (orkestra) Zagrebačke radio stanice (1942.-1945.).

Poslije Drugog svjetskog rata ravnatelj je Opere u Rijeci (1946.-1948. i 1953.-1959.), a od 1948.-1953. djeluje kao operni dirigent i profesor u Sarajevu. Karijeru nastavlja u Zagrebu ponovno kao dirigent Zagrebačke opere (1959.-1968.). a zatim i Splitske (1968.-1974.). Bio je i stalni gost dirigent kazališta Komedija u Zagrebu kao i Simfonijskog orkestra u Kairu, a svoju glazbeničku aktivnost afirmirao je i na području glazbene kritike i publicistike te kao pijanist i korepetitor.

Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a njegov impozantni skladateljski opus u hrvatskoj glazbi XX. stoljeća zavrijeđuje mjesto iznimne jedinstvenosti. Izborio ga je, kako jednom reče Županović, "magijstvom koje je u svakom trenutku u stanju glazbeno ništa pretvoriti u Nešto", takvom razinom skladateljske svijesti na kojoj nije presudna ni glazbena građa, ni odabir temeljnog sustava njezina strukturiranja, već motiviranost i "logičnost" postupaka kojima se gradi konzistentni, a emocionalizirani glazbeni red - struktura koju doživljavamo kao glazbeni smisao.
Kao umjetnik, čiji se stvaralački proces odvija spontano, lako i neusiljeno, kao majstor kompozicijske tehnike, a naročito instrumentacije, Papandopulo se u ranom periodu svojega stvarateljskog djelovanja "zanosio virtuoznim tretiranjem glazbenih izražajnih sredstava, polifonijskom igrom tonova, jarkim kombinacijama zvukova, vanjskom dekorativnošću i optimističkom vedrinom."

U tom kreativnom razdoblju opaža se afinitet prema elementima neoklasičnog glazbenog stila, prema baroknoj motoričnosti i živom ritamskom pokretu s odlikama impresionističkog i ekspresionističkog glazbenog idioma. Arhaični prizvuci nekih tadašnjih, antologijskih djela kao da pretražuju same korijene glazbenoga, nailazeći pritom na nezaobilazne izvore obreda, pokreta i plesa (Svatovske, Dodolice, Utva zlatokrila, Muka Gospodina našeg Isukrsta, Hrvatska misa, Laudamus/Slavoslovije, Sinfonietta za gudače, Zlato).

U svom "zrelom" stvaralačkom razdoblju Papandopulo ne zazire od primjene folklornih glazbenih uzoraka, ali se okreće i dostignućima europske glazbene Moderne, ne odvajajući se pritom "od tradicionalnih formanata glazbenih ćelija, od uvriježena motivičko-fakturanog razvoja ili uhodanih zakona melodijskog kretanja". Ovaj period, kroz koji prolazi vremenska os završetka Drugog svjetskog rata do otprilike 1956. karakterizira niz vrlo uspjelih skladbi koje su obilježene recentnom poviješću - stvaranjem nove države i događajima iz NOB-a (Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, Obnova, Credo, Libertas, Pohvala Dubrovniku).

Papandopulova glazba s vremenom postaje disonantnija, harmonijski i melodijski oporija, pa se majstor ponekad služi i osnovama dvanaesttonskoga izraza, elementima jazza (intezivnije krajem 50-tih i početkom 60-tih godina; Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu-solo i jazz-kvartet), kasnije i pop-glazbe, ali i drugih skladateljsko-tehničkih postupaka avangardne glazbe XX. stoljeća, iako spram nekih od njih zadržava kritičku distancu, a ponekad ih čak ironizira ili parodira.

Premda gotovo svaki od ideološko-estetskih smjerova minuloga stoljeća shvaća kao podlogu, "bazu o koju će se otisnuti odlazeći na nepoznat i opasan put traženja njezina odjeka u sebi samom, skladatelj se konačno ne priklanja ni jednoj stvarateljskoj školi". Papandopulo govori o sebi posredno: iz pomalo ironična odmaka, iz objektiviziranih situacija, i stoga "može sve" - kako je o njemu jednom kazao Bruno Bjelinski. S dodekafonijskim se nizom i njegovim oblicima može poluozbiljno poigrati u tonalitetnom polju i u žanru lirično-meditativnog nokturna, može parodirati situacije iz Slika s izložbe Musorgskog, kromatiziranu glasovirsku figuru kao nosivi materijal iznenada pretvoriti u dijatonizirani folklorni plesni obrazac, virtuozni tokatni automatizam prožeti humornim akcentima, a suhu grafičku sliku oživjeti liričnošću.

No, nijedna doktrina nije trijumfirala nad Papandopulom, kao što ni on nije zavladao ni nad jednim stvaralačkim kredom; glazbena ideologija i estetika s jedne strane i praktični glazbenik Papandopulo s druge, odigrali su životnu kreativnu partiju s neodlučnim ishodom. Pa ipak, na svojem putu prema umjetničkoj zrelosti, pri sve intezivnijem sadržajnom obogaćivanju vlastite glazbe, Papandopulo nije nikada napustio osnovno načelo svojega stvarateljskog pristupa djelu: njegovo izgrađivanje i konačno oblikovanje na temelju čiste glazbene supstancije.

Ako bi pak trebalo izreći nekakvu jezgrovitu i sveobuhvatnu ocjenu Papandopulova opusa, onda bi sažetak valjalo potražiti u Detonijevim riječima koje opsežnu glazbenu oporuku Borisa Papandopula opisuju kao neku vrstu "sinteze svih važnijih novih glazbeno-svjetskih utjecaja s ritmičko-melodijsko-harmonijskim značajkama hrvatskoga narodnog melosa".

Dr. sc. Ivana Tomić Ferić